DON’T PRACTICE UNTIL YOU GET IT RIGHT, PRACTICE UNTIL YOU CAN’T GET IT WRONG

DON’T PRACTICE UNTIL YOU GET IT RIGHT, PRACTICE UNTIL YOU CAN’T GET IT WRONG

Slogan koji krasi našu vikinšku dvoranu, odabran je iz više razloga. On nije samo obična floskula, već misao vodilja, koja nas treba pratiti kroz naše svakodnevne tjelovježbene aktivnosti. Misao koja se mora primjenjivati od amatersko-rekreativnog vježbanja pa sve do razine vrhunskog bavljenja sportom. Izvoditi određeni pokret dok ga ne dovedemo do „savršenstva“, do razine kada više ne možemo pogriješiti, dovesti pokret do automatizma. Što to točno znači? Koliko je to ponavljanja određene vježbe, određenog pokreta?
Da bi određeni pokret mogli automatizirati najprije ga moramo naučiti pravilno izvoditi. Samo pravilno izvedeni pokret(vježba) daje željene rezultate, uz to što nas štiti od ozljeda i osigurava dugovječno bavljenje određenom aktivnošću(primarni cilj). Koliko će vremena biti potrebno da bi se određeni pokret usvojio zavisi od osobe do osobe. Uvjetovan je određenim faktorima, jedan od njih je količina motoričkog znanja „zapisana“ u motoričkoj memoriji. Laički rečeno, netko brže a netko sporije usvaja novi motorički zadatak. Onog trena kada se određeni zadatak usvoji, pravilno izvede, kreće „pravi posao“. Tek tada stvaramo trenažni operator koji utječe na određena stanja. Od faze početnog usvajanja-stabilizacije-naprednog usvajanja do automatizacije dug je put. Proces je to koji traje mjesecima i godinama. Da bi se određeni zadatak automatizirao, doveo do stanja u kojem se više ne može krivo izvesti potrebno je više stotina tisuća pa i milijuna ponavljanja. Činjenica je to koja nas dovodi do spoznaje i dobro poznate poslovice koja kaže „čovjek uči dok god je živ“. Važno je naglasiti da se tu podrazumijeva samo pravilno izveden pokret, ukoliko se neki zadatak izvodi krivo on se kao takav također zapisuje u motoričku memoriju i trebat će nam i više desetaka tisuća ponavljanja kako bi ga ispravili. Većina rekreativaca nikad neće doći do automatizacije određene vježbe, pa niti dobar dio profesionalaca. Podatak zbog kojeg bi se više trebali brinuti profesionalni sportaši nego li rekreativci. Svaki profesionalni sportaš trebao bi težiti automatizaciji određenog pokreta. Oni vrhunski dobro to znaju. (Primjer i priču o predanosti treningu i radnoj etici vrhunskih sportaša pisat ću u jednom od slijedećih tekstova). Rekreativni sportaši trebali bi ponajprije težiti želji za usvajanjem novih pokreta, njihovom pravilnom izvedbom kako bi bez poteškoća mogli uživati u vježbanju, te svemu onome što tjelesno vježbanje donosi za zdravlje čovjeka. To je jedini pravi i ispravan put za dugoročno bavljenje sportskom aktivnošću.

Stjepan Ostroški